Priča o Dujkinom dvoru

Žalo sv Frane, Kosa sv Antuna, Porat sv Nikole..samo su neki od naziva za prirodnu uvalu između dva marijanska grebena; Tomića stina i Solurata. Danas prihvaćeni naziv ''Matejuška'' prvi put nađen u zapisu 1807g, toponim je za uvalu s najljepšom, živućom ribarskom lukom grada. Ime je, najvjerojatnije dobila po braći Mati i Jošku koje je mati svaki dan, vikom s prozora, zvala na marendu.

Nastala na mjestu gdje izviru ljekoviti izvori sumpora, zbog kojih je Dioklecijan i gradio svoju palaču, kvart je gdje se početkom 20 stoljeća nalazilo prvo javno gradsko kupalište, škver Košćina, hidroport sa linjom za Prag, dom VK Gusar .. i još puno toga što je ova particela skrila pod svoje skute.

''Dujkin dvor'' samo je jedna, romantična nit čija je priča tkala ovaj živući spomenik težačkog i ribarskog Splita. Roko Ljubica, zvani Balauska, bio je sin konopara koji je od prvih dana bio dio ribarskog svijeta. Radio je konope za njih, prao brodove, pomagao oko ulova… Dujka Bašić, zvana Cicela, a kasnije nazvana Cicibela, bila je kći fakina (nosača) i kao i Roko, živila je u siromaštvu.

Kulturni život im se odvijao po oštarijama i konobama Matejuške. Kada su Dujki umrli roditelji, ostala je i bez krova nad glavom, a baš tada je Roko pronašao jedan stari ribarski brod i tako stvorio mjesto gdje će udomit Dujku. Kao svaka Dalmatinka, nije htjela u njegovu ''kuću'' prije nego li se vjenčaju. Uzeli su se 1903 i proslavili vjenčanje u oštariji ''Barić'' kod Tomića stina, gdje su se i upoznali. Roku je ona bila centar svita, a nije joj imao ništa za ponudit osim stare gajete. Jedino što je i imao, dao je njoj i tako u njenu čast brod nazvao ''Dujkin Dvor''. To su bili njihovi dvori i njihova rezidencija. Stara gajeta, vezana u mandrač Matejuške, slaba da isplovi, ali dovoljno jaka da udomi ljubav. Godinama su živjeli u siromaštvu, ali u velikoj slozi. Nisu imali djece, nego je na brodu s njima živjela kujica Belina. Kada bi zaradili nešto od prodaje ribe, prvo je jela Dujka pa Belina, a onda Roko. Ako je išta ostalo, potrošilo se u oštarijama. Znali su i prosit, ali nikada nisu krali. Umrli su nečujno, u tišini jedne hladne zime..skupa, kako su i proveli čitav svoj život. Njihova priča opjevana je i postavljena na daske dalmatinske kulturne scene te čini bitan dio splitskog kulturnog nasljeđa. Njima u čast i ovaj naš mali dvor nosi njihovo ime. Neka sada njihov dom obiluje gozbama, ljudima i pjesmom. Kroz blagodati domaće kuhinje, neka okus vječne ljubavi prožme nepce svakog gosta Dujkinog dvora.